Suosjećanje i osobne granice

Poistovjećivanje s tuđom nevoljom može nas preplaviti i paralizirati, možemo se lako izgubiti u problemima drugih. Budizam govori o suosjećanju koje nije žaljenje i supatništvo u tuđoj boli, već spremnost na djelovanje u ravnoteži između brige za druge i brige za sebe. 

Poslušajte predavanje učitelja Žarka Andričevića pod nazivom - Suosjećanje i osobne granice. Istražimo zajedno kako istinski suosjećati i njegovati unutarnji mir. 

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Dobro večer svima. Evo nas na još jednom javnom predavanju. Hoće li biti jednostavno ili kompleksno, to još ne znam, ali to će se vidjeti na kraju. Tema je suosjećanje i osobne granice. Da, prvo ću nešto malo reći o suosjećanju, a onda ćemo preći na te osobne granice da vidimo o čemu se tu zapravo radi.

Dakle, suosjećanje je jedna od najvažnijih pozitivnih emocija u budizmu. Kada uopće razmišljamo o budizmu, nekako ga povezujemo s dvije stvari. Jedna je svakako suosjećanje, a druga je mudrost. Dakle, cijela ogromna tradicija budizma sa svim njegovim školama i svom njegovom raznolikošću često se sažima u ta dva pojma: pojam mudrosti i pojam suosjećanja. Obično se mudrost i suosjećanje prikazuju kao krila probuđenja u budizmu, što zapravo znači da je i to krajnje postignuće – oslobođenje od patnje – obilježeno s ove dvije vrline: s mudrošću i sa suosjećanjem. Što istovremeno znači da bez suosjećanja nema mudrosti i da bez mudrosti nema suosjećanja. Dakle, kao što znamo, ptica može letjeti jedino ako ima oba krila, pa je tako i s postignućem oslobođenja u budizmu. Nužno je da su tu prisutni i mudrost i suosjećanje za takvo postignuće.

To nam zapravo govori kakvo mjesto suosjećanje u budizmu zauzima, govori nam o tome kolike je važnosti. I to se vidi po čitavom nizu stvari. Kada proučavamo budizam, onda nužno dolazimo nekako u kontakt s putem prakse i dolazimo u kontakt s njegovanjem uma, dakle s meditacijskom praksom kao temeljnim sredstvom unutarnjeg preobražaja u budizmu. Dolazeći u kontakt s meditacijom, s njegovanjem uma, nužno dolazimo u kontakt i s pozitivnim emocijama koje treba njegovati. Pa je tako jedna od vrlo ranih praksi u budizmu ona koja se naziva Brahma Vihare ili Obitavališta Bogova, odnosno uzvišena stanja uma. U Mahajani se često ta praksa naziva stanjima neograničenog uma, dakle neograničenim stanjima uma. To se odnosi na pozitivne emocije: na emociju blagonaklonosti, na emociju suosjećanja, na emociju radosti i na emociju nepristranosti. Dakle, to su Obitavališta Bogova – bogovi obitavaju u tim emocijama, u tim pozitivnim emocijama. Suosjećanje je, kao što vidimo, jedna od njih. Dakle, ovdje govorimo o suosjećanju kao o pozitivnoj emociji koju treba njegovati kroz cijeli put prakse. Ona ovdje nije prikazana kao krajnje postignuće, nego kao nešto što treba njegovati bez obzira gdje se na toj stazi nalazimo – bilo da smo na njenom početku, na sredini ili na kraju. Suosjećanje je uvijek i u svim fazama prakse iznimno važno. Dakle, i u ranom budizmu, u školama Theravade, i u školama Mahajane, ova praksa razvijanja nemjerljivih stanja uma – ta četiri koja sam prije spomenuo – je prisutna i iznimno važna i značajna.

Međutim, kada govorimo o Mahajani, onda je praksa suosjećanja, ili možemo reći bolje vrljina suosjećanja, dobila posebno mjesto, dobila još važnije i značajnije mjesto. Kao što znamo, u Mahajani postoji ideal praktičara, ideal bodhisattve, i taj ideal bodhisattve se upravo izražava kroz suosjećanje kao glavnu, temeljnu odliku bodhisattve, koja se smatra u tom smislu najvišom vrljinom. Ta vrljina suosjećanja je sastavni dio onoga što se u Mahajani naziva bodhicitta, a bodhicitta ili um probuđenja, um budnosti, jest nešto što se sastoji od… ne govorim to baš naročito spretno… Dakle, bodhicitta ima svoja dva aspekta, da bolje tako kažem: jedan od njih jest svakako suosjećanje, a drugi je odricanje ili otpuštanje. Kada se govori o odricanju i otpuštanju, misli se zapravo na otpuštanje prianjanja, otpuštanje vezanosti, to je ono što nas oslobađa od egocentričnosti. Dakle, s jedne strane imamo praksu oslobađanja od egocentričnosti, a s druge strane imamo praksu razvijanja suosjećanja, i te dvije prakse su vrlo usko povezane.

Drugim riječima, što je naša egocentričnost manja, to je otvorenost našeg uma veća. Što je otvorenost našeg uma veća, to je naša svjesnost o drugima, svjesnost o potrebama koje drugi imaju, naravno, veća. A upravo ta svjesnost o drugima, ta svjesnost o tome kako se drugi osjećaju, koje su njihove potrebe, jest ono što nazivamo suosjećanjem. Dakle, suosjećanje ovdje vidimo kao vrlinu koja je u obrnutoj vezi s našom egocentričnošću. Dakle, ljudi koji su izrazito egocentrični, zatvorenog uma u smislu da su usmjereni samo na sebe, samo na svoje potrebe, samo na ono što su njihovi prioriteti, samo na ono što njih zanima, samo na vlastite interese, vlastitu dobrobit i vlastitu korist, su ljudi koji nisu doista svjesni drugih, koji nisu svjesni potreba drugih, koji u tom smislu nemaju u sebi razvijenu tu vrlinu suosjećanja, tu pozitivnu emociju suosjećanja. Dakle, suosjećanje je ovdje, vidimo, nužno povezano s tom otvorenošću, sa svjesnošću o drugima.

No, bilo bi pogrešno misliti da ljudi koji su egocentrični nemaju nikakvih osjećaja prema drugima – naravno da imaju, ali imaju prema onim ljudima koje poistovjećuju sa sobom, imaju u odnosu na onaj krug ljudi koji je interesno i na svaki drugi način vezan uz njih. Suosjećanje, s druge strane, nadilazi te granice osobnih interesa i osobnih sklonosti i onoga što nužno povezujemo sa sobom. Suosjećanje je u tom smislu nešto što osjećamo ne samo prema ljudima koji su nam bliski, ne samo prema ljudima s kojima smo inače usko povezani, nego i prema ljudima koji dolaze iz drugih krugova, da tako kažem, prema ljudima koje možda niti ne poznamo. U tom smislu suosjećanje nadilazi sva ograničenja: etnička, nacionalna, rasna, ova ili ona. Na koncu konca, suosjećanje nije vrlina koja je usmjerena isključivo na ljude, nego se odnosi i na sva osjetilna bića. No, u svakom slučaju, čini mi se da je iznimno važno nekako razumjeti taj odnos: s jedne strane egocentričnosti i s druge strane suosjećanja kao odnos kod kojega vrijedi to pravilo – što je egocentričnost manja, to je suosjećanje veće, snažnije i dublje.

Ono što kada govorimo o suosjećanju također treba razumjeti jest da se u našem običajenom iskustvu ono često može pomiješati s negativnim osjećajima koji su slični ili nalik onome što mi ovdje nazivamo suosjećanjem. Tako imamo, recimo, naklonost ili simpatiju kao jedan osjećaj naklonosti prema drugim osobama, prema drugim ljudima, koji se često može zamijeniti za suosjećanje. S tim da se ta naklonost i ta simpatija često također ispoljavaju kao sažaljevanje kada se ljudi nalaze u nekim teškim životnim uvjetima, kada su doživjeli neku nesreću, ili su bolesni, ili naprosto pate iz bilo kojih razloga. Taj osjećaj žaljenja, tj. sažaljenja koji se može javiti možemo poistovjetiti sa suosjećanjem. Međutim, to dvoje nije isto. Osim toga, u tom nekakvom sažaljenju prema drugima, prema onome što im se događa, često postoji dosta egocentričnosti. Najčešće se grozimo takvih situacija jer zapravo sebe vidimo u njima. To što osjećam u nevisu je možda strah od toga da se nama tako nešto ne bi dogodilo, a ne istinski osjećaj za ono što netko drugi osjeća. Tu treba biti vrlo perceptivan i u stanju jasno razlučiti što je ono što osjećamo u susretu s tuđom patnjom, u susretu s tuđim jadima.

Nadalje, osim te naklonosti ili simpatije, postoji – mogli bismo reći – još jedan negativan oblik te simpatije ili naklonosti, prije nego krenemo dalje, jest i nekakav osjećaj superiornosti koji se također kod sažaljenja ponekad može javiti. Žalimo ljude, ali osjećamo da mi ne dijelimo zapravo njihovu sudbinu, i obzirom da ne dijelimo njihovu sudbinu osjećamo se na neki način superiorni. To je također jedan osjećaj koji ne bi trebalo miješati sa suosjećanjem, koji je bitno drugačiji od toga.

Dakle, osim te naklonosti, takvog nekakvog razumijevanja i takvog odnosa prema patnji drugih koji proizlazi iz te naklonosti i simpatije, imamo nešto što zovemo empatija. Empatija je, recimo, dublji osjećaj od te naklonosti ili simpatije. To je naša sposobnost da osjećamo ono što drugi osjećaju, dakle da se stavimo doista cijelim svojim bićem u situaciju drugih ljudi i da je doživljavamo gotovo jednako onako kako je oni doživljavaju. Dakle, ta sposobnost empatije je zapravo sposobnost da znamo tuđe osjećaje izravno, gotovo da ih sami doživljavamo onako kako ih drugi doživljavaju. I ono što je, naravno, koliko god je empatija jedan angažirani odnos s drugima gdje mi doista ulazimo u situaciju koju drugi doživljavaju cijelim svojim bićem, ona ima svoje nedostatke. Ti nedostaci su činjenica da nas to može preplaviti – možemo biti potpuno preplavljeni onim što drugi osjećaju, osjećajući se jednako kao i oni, i to nas može paralizirati, može učiniti da naprosto patimo zajedno s onima koji pate i da smo pritom bespomoćni. I onda umjesto da se na neki način odvojimo od toga i da vidimo što se može učiniti, na koji način možemo pomoći, mi ostajemo zapravo paralizirani bez mogućnosti djelovanja, bez mogućnosti da se na nekakav koristan, konkretan način pozabavimo tom situacijom.

Osim toga, empatija je također, kao njezina jedna negativna strana, podložna diskriminaciji u smislu da ono što smo sposobni osjećati s ljudima s kojima smo povezani, koji su na neki način dio tog nekog našeg kruga ili onoga što mi smatramo svojim krugom, toliko zapravo možemo pokazati potpuno odsustvo empatije prema ljudima koji su izvan tog kruga, koji su naprosto drugi i drugačiji. Dakle, to je također jedno ograničenje empatije.

Dakle, kada govorimo o suosjećanju, ovdje je važno da suosjećanje ne poistovjećujemo s tom naklonošću, simpatijom ili s empatijom, nego da zapravo jasno znamo u čemu se nalazi ta razlika, u čemu se sastoji ta razlika, koja je razlika između suosjećanja, simpatije i empatije. Ono što naravno čini tu razliku je činjenica da suosjećanje je, s jedne strane, jasno znanje o tome što drugi osjećaju i doživljavaju, ali, s druge strane, to je i želja da ih oslobodimo te patnje i jada koji doživljavaju. Pritom je u suosjećanju također uključeno i razumijevanje onoga što čini tu patnju, razumijevanje onoga što dovodi do te patnje, razumijevanje uzroka te patnje. Jer ako je suosjećanje snažna želja da druge oslobodimo patnje u koju su zapali, jada koje doživljavaju, onda moramo znati kako to učiniti. Dakle, suosjećanje u tom smislu nije pasivno doživljavanje onoga što drugi doživljavaju, suosjećanje je aktivno djelovanje u smislu pomaganja ljudima da izađu iz tog stanja u kojem jesu, da nadiđu to stanje, da se oslobode tog stanja patnje. A da bismo mogli tako djelovati, moramo, s jedne strane, biti mirna uma, dakle jasno znati što drugi osjećaju, imati tu sposobnost da osjetimo ono što drugi osjećaju, ali isto je važno zadržati taj unutarnji mir, i taj mir je nešto što nam daje jasnoću i omogućuje nam razumijevanje i jasnoću po pitanju onoga što treba napraviti u datom trenutku, kako je najbolje pomoći u nekom određenom trenutku. Dakle, to je ono što suosjećanje svakako čini bitno drugačijim od simpatije i empatije.

Ima jedna priča iz budističke povijesti, iz vremena samog Buddhe, koja zapravo govori na neki način o ova tri osjećaja: osjećaju naklonosti (simpatije), osjećaju empatije i suosjećanju. To je zapravo čuvena priča – ja ću ju sada samo kratko vama ispričati – a priča je to o Kisāgotami, o jednoj ženi koja je živjela u vrijeme Buddhe, ženi kojoj je umrlo dijete; bilo je još vrlo malo, godinu dana, ne znam ja točno koliko. Uglavnom, nju je smrt tog djeteta toliko duboko pogodila da ona naprosto nije mogla vjerovati da je njeno dijete umrlo i nije mogla prihvatiti njegovu smrt, nije mogla prihvatiti da je to zapravo kraj. Već je, noseći to dijete u naručju, unaokolo tragala za nekim tko bi joj mogao dijete oživjeti, tko bi joj mogao dati neki lijek da vrati dijete u život. I tako je hodala unaokolo raspitujući se i istovremeno tugujući, i to do te mjere da je gotovo gubila svoj razum. Uglavnom, išla je od jedne kuće do druge i pitala tko ima lijek za njeno dijete, tko ga može vratiti u život.

Sada, ljudi su naravno pokazivali da im nije svejedno i sažalili bi se nad njom i htjeli bi joj nekako pomoći, ali zapravo su joj mogli jedino reći da treba tu istinu prihvatiti, da tu smrt treba prihvatiti i krenuti dalje. Dakle, to bi bio taj prvi tip simpatije ili nekakve naklonosti ili sažaljenja prema osobi koja se nalazi u takvom stanju. Neki ljudi na čija bi vrata dolazila su naprosto vrlo snažno doživljavali ono što ona doživljava, ali nisu joj ni na koji način mogli pomoći – oni su to doživljavali tako snažno jer su vjerojatno i sami prošli kroz takva iskustva, i taj njen slučaj ih je vratio onome što su sami doživljavali. Međutim, da bi nekako prekinuli tu agoniju u koju su sami dolazili, zatvorili bi joj vrata i nisu dalje mogli komunicirati s njom. Sve dok nije naišla na jednog starješinu u selu koji je rekao da je negdje u blizini Buddha sa svojim učenicima i da ode kod Buddhe i da ga pita za savjet, da će on sigurno naći neki lijek za njen problem.

I tako je Kisāgotami otišla do Buddhe, a Buddha kada ju je saslušao i kada je vidio što se događa, rekao je da će dati lijek onda ako mu donese šaku sjemena gorušice iz kuće u kojoj nitko nije nikada umro. U tom svom stanju pomućenosti i jada ona je krenula od jedne kuće do druge, tražeći, zapravo pitajući ljude prvo je li netko u njihovoj kući umro i imaju li to sjeme gorušice. Naravno, svi su imali sjeme gorušice u kućama, no međutim nikako nije mogla naći kuću u kojoj nitko nije umro. Hodala je tako neumorno od jedne kuće do druge, obilazeći, pitajući, raspitujući se i slušala je priče o svima umrlima u tim kućama, ljudima koji su dakle i djeca koja su umirala kao što i njeno dijete, ali i ljudima koji su umirali u srednjoj dobi i, naravno, starcima, starim ljudima. I nakon što je obišla sve kuće u selu i nije našla ni jednu u kojoj nitko nije umro, zapravo je na neki način došla k sebi i shvatila da ta njena bol i ta njena tuga koju osjeća nije jedinstvena, da su zapravo svi ljudi koje je posjetila i s kojima je okružena voljeli nekoga i izgubili tog nekoga koga su voljeli na isti način kao i ona. I uspjela je tako na neki način se izdići, osloboditi te svoje boli, sahranila je to svoje dijete i vratila se Buddhi. Priča dalje ide tako što kaže da je postala njegova učenica i vremenom je doživjela probuđenje.

Dakle, to je priča o Kisāgotami i priča o ova tri različita osjećaja: naklonosti, empatije i istinskog suosjećanja. Dakle, suosjećanje koje vodi u slobodu od patnje. Evo, ja se nadam da je sad ta razlika koja postoji negdje između ta tri osjećaja jasna. Još ću jednom naglasiti da je iznimno važno znati i prepoznati u sebi kada u susretu s tuđom patnjom, pa i u susretu sa svojom patnjom, razaznati prirodu svog odnosa prema toj patnji – u koju od ove tri kategorije ona spada, dakle što je to što doista u sebi osjećamo. To je iznimno važno.

No, međutim, mi ovdje govorimo o suosjećanju i o osobnim granicama. Pa da vidimo kako je sad to vezano jedno s drugim. Dakle, biti na putu oslobođenja, biti praktičar znači njegovati svoj um, znači njegovati također suosjećanje. Što znači živjeti na takav način? Živjeti na takav način znači pomagati i sebi i drugima, nastojati se osloboditi patnje, nastojati osloboditi patnje sebi i drugima. Naime, postoji jedna Budina izreka o četiri tipa ljudi. Tako je Buddha rekao da postoje četiri tipa ljudi: prvi su oni koji brinu samo o sebi, drugi su oni koji brinu samo o drugima, treći su oni koji ne brinu niti o sebi niti o drugima, i četvrta kategorija su oni koji brinu i o sebi i o drugima. I kada govorimo o suosjećanju, onda je iznimno važno da suosjećanje primjenjujemo i na sebe i na druge jednako. Dakle, pomagati drugima, predati im se bezrezervno, činiti sve za njih može izgledati kao ideal ove prakse, no međutim, ukoliko pritom zanemarujemo sebe, ukoliko pritom nismo svjesni vlastite patnje, nismo svjesni onoga što nama treba, uvjeta koji nam trebaju, onda zapravo ne činimo dobro niti sebe niti drugima. Mislim da je to iznimno važno razumjeti. Dakle, suosjećanje treba primjeniti na sebe, ne samo na druge. Primjeniti suosjećanje na sebe znači, jednostavno rečeno, prakticirati. To znači znati svoje stanje, i fizičko i mentalno, i to također znači da trebamo uzeti vrijeme za sebe, da trebamo odvojiti vrijeme za svoju praksu, da trebamo stvoriti uvjete za svoju praksu. Ukoliko se, pomažući druge ljude, osjećamo potrošeno, ukoliko se osjećamo iscrpljeno, ukoliko se osjećamo na bilo koji način zakinuto, da to jednostavno tako kažem, ovdje to svakako niti je prava pomoć njima niti je prava pomoć sebi.

Naime, ovdje je također važno razumjeti, ja sam maločas rekao da je suosjećanje u obrnutoj vezi s egocentričnošću. Idealno govoreći, kada nema egocentričnosti, kada smo slobodni od svog ega i od "ja", onda je naše suosjećanje bezgranično i onda nema potrebe govoriti o bilo kakvim granicama. To da je suosjećanje bezgranično znači da je mudrost također bezgranična. Prema tome, ne može se desiti da radimo na štetu bilo sebe bilo drugih. Međutim, dok god to nije slučaj, dok god mi njegujemo suosjećanje na putu u kojem se nismo još oslobodili egocentričnosti, treba postaviti neke određene granice. Treba naprosto paziti da ne dovedemo sebe u poziciju koja je loša i za nas i za druge de facto. Treba paziti da zapravo osiguramo uvjete koji će biti korisni i za nas i za druge. Što znači u stvari da je naša sposobnost primjene ovog načela suosjećanja na druge povezana s našom sposobnošću da razvijamo suosjećanje prema sebi. I da zapravo prvo trebamo na neki način biti sposobni umanjiti svoju patnju, otpustiti sve ono što treba otpustiti i osjećati se slobodnijima, otvorenijima, da bismo onda mogli pristupiti drugima i da bismo mogli bolje razumjeti druge, razumjeti uzroke njihove patnje i onda im na adekvatan način pomoći. Zapravo se radi možda i o nekakvom vlastitom integritetu. Ovdje kada govorimo o granicama možda zapravo govorimo o tom nekakvom integritetu – kada on postoji, onda nema potrebe govoriti o granicama, granice su na neki način samim tim postavljene. A taj integritet, nekakav osobni integritet, zapravo znači da jasno znamo na čemu stojimo, da znamo koje su naše vrijednosti, da imamo tu sposobnost razlikovanja onog što je bitno od onog što je nebitno, onog što je korisno od onog što nije korisno. I također taj nekakav integritet znači da ne ovisimo o mišljenjima drugih ljudi, da naši postupci nisu podložni onome što drugi oko nas misle i čine. I to zapravo, to je nekakva sposobnost koja na posve prirodan način postavlja te granice. Makar kada je takav integritet u pitanju, o granicama ne treba govoriti, nema potrebe da o njima govorimo. Kada je takav integritet u pitanju, onda nećemo imati problem reći "ne" ljudima kojima treba reći "ne", općenito znat ćemo zaštititi one vrijednosti za koje se zalažemo i nećemo se dovoditi u poziciju u kojoj ćemo dopustiti drugima da u potpunosti iscrpe našu energiju i da nas dovedu u nezavidan položaj, položaj koji nije dobar za nas. Onda naravno da iz takvog položaja ne možemo korisno djelovati niti prema drugima.

Ono što zapravo želim reći je da suosjećanje treba uvijek ići s mudrošću. A mudrost je ta sposobnost da razlikujemo ono što je korisno od onoga što je nekorisno. Pomagati drugima na način na koji drugi misle da im treba pomoći nije uvijek izraz suosjećanja, zato što ljudi često zapravo ne razumiju uzroke svoje patnje, ne razumiju ono što ih je dovelo u neku određenu situaciju. I u tom smislu pomoć koju traže nije pomoć koja im doista može spasiti i izvesti iz takve situacije. Evo da spomenem možda jedan primjer: kada vam netko traži novce, onda obično ljudi koji traže novce da riješe svoj problem su ljudi koji često ne znaju kako su dospjeli u financijske probleme prije svega, i jedini izlaz vide u nekakvom novcu koji će doći sa strane. I dati takvim ljudima novac često znači gurnuti ih još dublje zapravo u problem koji imaju, znači da će se najvjerojatnije s tim novcem desiti isto što se desilo i s onim prije. Ovo naravno nije izgovor da se ljudima ne da novac kad im treba dati novac, da im se ne posudi novac kad im doista treba posuditi novac, ali hoću samo zapravo reći ovdje da ono što činimo kada pomažemo drugima treba biti temeljeno na mudrosti, na razumijevanju, na jasnom viđanju nečije situacije i onoga što nekome u nekoj situaciji treba.

Ljudi često povezuju suosjećanje s idejom dobre osobe, sebe vide kao dobru osobu. Ljudi koji sebe vide kao dobre osobe su ljudi koji žele zapravo da ih svi drugi vide kao dobre osobe. Da bi ih svi drugi vidjeli kao dobre osobe, oni će učiniti sve što je potrebno. Dakle, na neki način će se bezrezervno dati drugima, pomažući im kako god drugi misle da im treba u određenom trenutku pomoć. To je jedna situacija, i koliko god se temelji na dobrim namjerama – i bolje je biti dobra osoba nego biti loša osoba – često su takve osobe iznimno osjetljive na to što drugi misle i u tom smislu nisu doista slobodne postupati onako kako bi u datoj situaciji trebalo postupati. Dakle, dobre osobe često nemaju tih granica, one ne znaju reći "ne", ne znaju se zauzeti za sebe, ne znaju zapravo stvoriti taj nekakav svoj prostor koji je iznimno važan kada govorimo o njegovanju suosjećanja.

I ono što naravno treba znati jest da pomoć nije uvijek ono što se drugima sviđa. Ponekad, ponekad se ta pomoć može ispoljiti na drugačiji način, ponekad ljude treba zaustaviti u nečemu što rade loše, i tu lijepe riječi, blagonaklon govor, neće puno pomoći. Ponekad baš treba suočiti s situacijom u kojoj jesu na jedini mogući način. Ako je taj jedini mogući način grub način, onda netko tko se vježba u suosjećanju će biti kadar upotrijebiti takav grub način da bi nekome drugome pomogao. Pomaganje nije nužno ispunjavanje nečije želje, pomaganje znači sposobnost da jasno razlikujemo želje od potreba. I tek kada se usmjerimo na potrebe, stvarne potrebe, znajući uzroke koji su doveli do stanja u kojem se netko nalazi, tek tada ta pomoć može biti prava pomoć. I to je način na koji se suosjećanje ispunjava.

Evo, ja bih se ovdje zapravo zaustavio. Pa, ono što nisam rekao, a naravno ovo je vrlo široka tema, kada govorimo o osobnim granicama i o tome što ih čini i kako ih netko razumije i koliko ih je nekomu teško postaviti i koliko ih nekim drugim ljudima nije teško postaviti, sve su to pitanja povezana s ovom temom. Evo, ako imate pitanja, možemo dalje razgovarati.

(Hvala, Žarko. Ovo je vrlo životna tema i vjerojatno će biti pitanja. Ako želite, dignite ruku, uključite mikrofon i kad vas spazim, zamolit ću vas da krenete.)

Kaže Vecko, ali nekako mi se čini da nije Vecko. (Uključi mikrofon. Ostao nadimak kako me prijatelji zovu. Pozdrav, Vesna je. Pozdrav. Pozdrav, Žarko. Na putu sam, pa su mi improvizirani uvjeti. Hvala, super. Lijepo i jasno ste to sve skupo objasnili. Aktualna je tema. Ono što mene zanima, prvenstveno se odnosi, pretpostavljam, predavanje na međuljudske odnose. Kod mene je konkretno situacija na primjer kod drugih osjetilnih bića, kod životinja. Na primjer, izbjegavam putovanje u neke zemlje. Bila sam u nekim zemljama i kad vidim, mislim ima ih nažalost puno, gdje zaista žive u groznim uvjetima. Ne možeš pomoći svima, ali zaista mi na emotivnoj razini djeluje na način kad vidiš tu silnu patnju, bolest, nemoć sa svih strana, ne moći im pomoći, a osjećaš se skroz nisi funkcionalan, ne možeš na taj način normalno živjeti, ne možeš im pomoći, nije smisao ostati u takvom stanju, ni ti ne možeš iz te pozicije ništa napraviti. Da li postoje neka konkretna metoda, kad nisi u mogućnosti aktivno pomoći, kako, na koji način se ipak izdići iz tog stanja? Da ne budemo "down". Da, OK.)

Pa postoji, naravno da postoji. Prvo, čini mi se da je važno znati što točno osjećamo i gdje to spada u ova tri osjećaja – negdje je simpatija, empatija, suosjećanje. Možda empatija. Da, dobro. S druge strane, kada smo izloženi tolikoj količini patnje, jasno je da mi sami ne možemo promijeniti svijet u tom času i pomoći svim tim velikom broju bića oko nas koji su u takvoj situaciji. Ono što možemo svakako učiniti je preusmjeriti nekako tu energiju iz tog nekakvog očajavanja nad stanjem kakvo jest u našu vlastitu praksu. Jer uvijek je još dovoljno, kada ne možemo napraviti ništa vani, onda je zasigurno još dovoljno te patnje koje u sebi možemo prepoznati i otpustiti, otkloniti, nadići na neki način. Dakle, važno je ne predati se toj negativnoj energiji koja se javi u takvim situacijama, nego je preusmjeriti u nešto što je korisno i dobro. Onda će to vremenom povećati našu sposobnost da puno aktivnije i s puno više uspjeha djelujemo u svojoj okolini, otklanjajući, pomažući drugim ljudima i onda i sama napraviti isto. Nema nikakvog smisla zadržavati se u tim negativnim osjećajima. To crpi našu energiju, to nas zapravo čini da i sami patimo, prema tome nikakve koristi od toga doista nema, osim što to može biti motivirajući faktor da se prvo pozabavimo patnjom kojom se možemo pozabaviti, a to je naša vlastita patnja, naše vlastito stanje, a onda da to proširimo u onoj mjeri u kojoj je to moguće u određenim uvjetima. (Hvala. Hvala, Vesna, na pitanju.)

Evo, imamo jedno pitanje u chatu. Tina kaže, koja nije u mogućnosti upaliti mikrofon: "Ako se povučemo iz odnosa za koji osjećamo da nas iscrpljuje i ometa naš unutarnji mir, kako se onda nositi s tim osjećajem krivice kada odaberemo postaviti granice?" (Stao sam da će ovo s odnosima biti komplicirano. Da.) Ako se povučemo iz odnosa za koji osjećamo da nas iscrpljuje i ometa, kako se onda nositi s tim osjećajem krivice kada odaberemo postaviti granice? Pretpostavljam da "postaviti granice" znači povući se iz tog odnosa. Ako smo donijeli odluku da se povlačimo iz tog odnosa i ako smo postavili te granice, i ako su razlozi za postavljanje takvih granica – za povlačenje iz tog odnosa – bili valjani, onda se zapravo ne treba nadalje baviti s tim, ne treba se vraćati na novo i na novo tom nekakvom osjećaju krivice. Jer je taj osjećaj, ukoliko su naši razlozi za to što smo napravili bili ispravni, onda je taj osjećaj zapravo nešto što nas sputava, nešto što je možda izraz naše nesigurnosti po pitanju odluke također. Ali važno je u tom smislu donijeti pravilnu procjenu prije svega. Ako se neki odnos može popraviti, onda ga svakako treba popraviti. Ako se ne može popraviti, onda zapravo se treba učiniti ono što treba učiniti. I kad smo to učinili, onda ne treba žaliti za tim. Kratko i jasno. (Hvala.)

Maja je podigla ruku. (Maja, hoćeš? Izvoli. Hoću. Jel me čujete? Malo mi je isto veza nestabilna. Hvala na prilici za pitanje. Mene zanima kako u praksi razviti suosjećanje prema zločincima, kojih je, mislim, ako ih mogu tako nazvati, kojih je sve više na političkoj, globalnoj sceni, i ne biti samo pasivni promatrač njihovih postupaka. Evo, ne znam, u tom smislu nekako imam problem. Vjerujem i ono... Da. Hvala, Maja.)

Hvala ti na pitanju. Nije problem razviti suosjećanje prema ljudima za koje vjerujemo da su dobri i s kojima smo mi možda u bliskim odnosima. A nekako razviti suosjećanje prema ljudima s kojima nismo u dobrim odnosima, s kojima smo možda u svađi ili odnosima gdje postoji nekakav osjećaj drugačiji, a pogotovo kako razviti suosjećanje prema onim ljudima za koje se zna da su počinili zločine i ne znam što sve ne. Dakle, to je u stvari vrlo važno pitanje kad se o suosjećanju govori, a o suosjećanju smo govorili kao o univerzalnoj vrlini, kao o velikom suosjećanju koje obuhvaća sve, dakle ne samo ono što nam se sviđa, nego obuhvaća sve ljude, sva osjetilna bića. Mislim da je za takvo suosjećanje potrebno zapravo bolje razumijevanje ljudske prirode i razumijevanje nečega što je iz perspektive budizma iznimno važno, a to je da ljudi nisu po svoj prirodi zli i da u tom smislu ne postoje doista zločinci čija je priroda zlo, koja je pritom nepromjenjiva. Dakle, ljudi mogu počiniti razna zlodjela ukoliko je sklop tih nekakvih uzroka i uvjeta u kojima su se našli takav da oni izgube zapravo taj nekakav moralni kompas i počine to što su počinili. Međutim, znajući da u nama svima postoji i dobro i zlo, i znajući ono što je još važnije, a to da postoji nešto što je onkraj dobra i zla u svakome od nas, moguće je prema takvim osobama razviti suosjećanje. I zapravo jedini način da se te osobe promijene je u susretu sa suosjećanjem, u susretu s razumijevanjem koje bi im pomoglo da razumiju to što su napravili, da se pokaju za to što su napravili, da otkriju zapravo tu svoju istinsku prirodu koja leži onkraj dobra i zla. Postoji u budizmu priča o Aṅgulimāli, Aṅgulimāla je bio serijski ubojica u vrijeme Buddhe, danas bismo to nazvali serijskim ubojicom. On je čovjek koji je ubijao u toj nekakvoj šumi sve one koji bi u tu šumu zašli i od njihovih prstiju u ogrlicu radio, sve do susreta s Buddhom kada je zapravo prestao biti serijski ubojica, zaredio se i postao probuđen. I sada, da li je taj probuđeni Aṅgulimāla isti kao Aṅgulimāla serijski ubojica? To je veliko pitanje. Naime, to je veliki problem za sve one koji su izravno bili žrtve njegovih ubojstava, dakle ne izravno nego članovi porodice i ostali koji su trpjeli to što su trpjeli zbog njegovih djela. No, međutim, to više nije ista osoba.

No, da se vratim pitanju: mislim da je jedino suosjećanje ono koje ima u sebi tu moć transformacije drugih. Jedino u susretu sa suosjećanjem se drugi ljudi mogu transformirati. Ukoliko im vraćamo istom mjerom, onda oni ne mogu postati svjesni onoga što ih je zapravo nagnalo na to što čine, nego ulaze u taj reaktivan odnos u kojem oni nalaze greške drugima, drugi nalaze greške njima, i nema kraja, zapravo nema kraja nasilju. Da se poslužimo onom Budinom izrekom, nasilje se može jedino dokinuti ljubavlju, a nikako nasiljem. (Hvala. Hvala.)

Ti si digao ruku, ali da li je moguće da uključiš kameru? (Pozdrav, nije Marko, nego Maja, samo mi je kolega posudio mobitel. Samo sekundica, pokušat ću se snaći ovdje. Evo, sad se vidimo. Hvala. Pozdrav. Imam pitanje. Mislim se, ako ovo što ste rekli za suosjećanje da uključuje nešto drugo, ne samo da osjećaš to što drugi osjeća, već da želiš pomoći da se oslobodi te patnje. Zanima me kako možemo u svakodnevnom životu prepoznati kad taj osjećaj uključuje i naš ego, odnosno uključuje i te neke osjećaje: ja ću sad, zbog toga što želim pomoći nekom, ja ću sad zapravo tu biti malo, i jesam superiorna i malo sam nadmena jer mu uopće mogu pomoći. Pa kako to prepoznati uopće? Hvala ti na pitanju.)

Zanimljivo je pitanje, dobro je pitanje, jer postoji to pitanje ega u cijelom tom procesu. Ja bih rekao da je za početak bolja situacija kada je naš ego konstruktivan i kada je okrenut pomaganju drugima nego odmaganju drugima. Prema tome, dok pomažemo drugima, ne treba brinuti da li je taj čin pomaganja povezan s našom egocentričnošću, s našim egom – zasigurno jest. Ali ono što uvijek možemo razmisliti, ili što možemo unijeti u to razmišljanje, je da li nešto radimo zbog koristi ili da li nešto radimo s idejom uzvrata za to što činimo, ili naprosto pomažemo zato da pomognemo. I jedno i drugo može biti s egom povezano. I kada pomažemo drugima bez ideje o uzvratu, još uvijek može biti ego prisutan u smislu činjenja dobra, bez obzira što to nije ona gruba, interesna situacija. No, svejedno, bolje je činiti dobro nego činiti loše. Taj svoj nekakav ego treba postaviti prvo na taj nekakav konstruktivan put, put na kojem će biti konstruktivan. A onda, što naša mudrost više narasta, to će ego zapravo biti manje prisutan, a mudrost će biti više prisutna. I to se zapravo na takav nekakav način odvija. Nadam se da je ovaj odgovor pomogao. Nemoj brinuti ako, čineći nekom dobro, pomažući nekom, misliš da je tu na neki način tvoj ego uključen – to je savršeno OK, on jest uključen, i treba biti uključen, ali treba biti uključen u nešto što je dobro i konstruktivno. (Hvala, Maja. Hvala, Žarko. Mislim da smo iscrpili pitanja. Odgovorili smo i na Ljepidrovo. I možda možemo polako ići na početak, privoditi kraju. Činiti dobro. Hvala. Slažeš se? Možemo završiti. Ako nema više pitanja, možemo ovdje završiti. Nadam se da vam je bilo korisno. Hvala vam svima na pitanjima i hvala vam uopće što ste došli na predavanje. Od vremena kad se ne vidimo uživo na ovim predavanjima, ova online verzija je iznimno dragocjena za mene, a siguran sam i za vas isto tako. Hvala vam svima.