Četiri koraka u rješavanju problema, 4. korak

Četvrto predavanje iz serije javnih predavanja na temu Četiri koraka u rješavanju problema učitelja Žarka Anričevića održano na Seminaru zenyoge i meditacije u Jelsi 2015. godine.

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Korak po korak došli smo i do ovog našeg četvrtog koraka. Ovo je prilika da prije nego nešto kažemo o ovom koraku sažmemo ovo što smo do sada govorili da se još jednom podsjetimo na sva četiri koraka. 

Govorili smo o sva četiri koraka kao o određenom vještom načinu ophođenja s teškim, problematičnim situacijama u životu. Ta četiri koraka možemo vidjeti kao oblik unutarnje transformacije, oblik unutarnje preobrazbe, a ono što se tu preobražava je naš um. Ukoliko slijedimo ove korake mi zapravo mijenjamo sebe, mijenjamo način na koji vidimo problematične situacije i samim tim mijenjamo odnos prema tim situacijama. Prvi korak u toj promjeni jest suočavanje. Suočiti se s nekom situacijom je zapravo jako važno i to u stvari znači opustiti se, imati otvoren um, radoznao um, um koji želi vidjeti što je to s čim se susreće. To je istovremeno i miran um. Dakle, otvoren, miran, radoznao, a rekli smo i hrabar. To je način na koji bi trebali pristupiti problematičnim situacijama u životu. Drugi korak je prihvaćanje, prihvaćanje onoga s čim smo se suočili. Prihvaćanje je izuzetno važan korak, zato što u tom prihvaćanju postoji određeno razumijevanje da je ta situacija s kojom se susrećemo naša situacija. ili govoreći o karmi, ta situacija je zapravo uzvrat za naša neka prethodna djela znana ili neznana, iz bliže ili dalje prošlosti. I to je ono što nam olakšava da tu situaciju prihvatimo. Ne optužujući druge, ne optužujući vanjske okolnosti ili zbivanja, već prihvaćajući tu situaciju kao svoju. To prihvaćanje nam pomaže da izbjegnemo onu uobičajenu reakciju, bilo bijeg ili poricanje. To može biti i optuživanje drugih, odnosno sve ono što obično činimo kada se susretnemo s teškim, nepovoljnim, problematičnim, bolnim situacijama. To prihvaćanje ima još jednu dimenziju u sebi, ono  nije tek puko prihvaćanje, to je prihvaćanje u kojem postoji naročiti odnos prema toj situaciji, a taj naročit odnos je odnos uvažavanja. Možda je prihvaćanje moguće i onda kada nam drugi nešto nameću, ali ovo nije takav odnos. Ovdje se radi o prihvaćanju s punim uvažavanjem potencijala koji ta situacija u sebi ima, a taj potencijal se nalazi u unutarnjoj preobrazbi koji nam taj drugačiji pristup omogućuje.

Treći korak se odnosi na to kako ćemo konkretno odgovoriti na tu situaciju, što ćemo učiniti po pitanju tog nečeg u čemu smo se našli ili kako ćemo tu situaciju razriješiti. I premda ju ponekad nije moguće razriješiti, taj treći korak se odnosi upravo na to što ćemo mi učiniti po tom pitanju, kakav će biti naš odgovor na to u čemu smo se našli. Taj korak ne stoji sam za sebe, njemu prethodi ono suočavanje i prihvaćanje, odnosno jedan određen drugačiji način razumijevanja. Konkretno ophođenje sa situacijom, njeno razrješavanje ili ono što ćemo mi konkretno učiniti dolazi stoga iz onoga što zovemo mudrošću i suosjećanjem. Mudrost i suosjećanje je zapravo već rezultat preobrazbe kroz prethodna dva koraka. To da se s nekom situacijom ophodimo mudro i suosjećajno ili sa suosjećanjem zapravo znači da ju vidimo drugačije, da je ne gledamo više iz one naše uske, egocentrične, sebične perspektive, nego da je gledamo iz jedne puno šire perspektive. Ima jedna zgodna usporedba koja kaže da kada bacite ili stavite šaku soli u čašu vode, onda ta voda postaje nepitka, ali ako šaku soli bacite u jezero ili u neku veću vodu ništa se neće u toj vodi doista promijeniti, nećete moći ništa osjetiti kad je pijete, neće biti slana. Isto je tako i s našim umom i problemima s kojima se srećemo. Ako je naš um uzak, ako smo usmjereni samo na sebe, ako na sve gledamo iz te osobne, uske perspektive, naš je um na takav način skučen ili stiješnjen, onda, naravno, da sve ono s čim se susrećemo, pa i najmanju stvar ćemo doživjeti kao tešku i problematičnu. To je perspektiva u kojoj probleme obično predimenzioniramo, preuveličavamo ih. Ne svjesno ili namjerno, nego naprosto zato jer je takav naš doživljaj problema u kojem se i mali, neznatni problemi čine velikima i apsolutnima. Kao kad ona voda u čaši postaje potpuno slana, ako stavimo šaku soli u nju. Dakle, kroz ova dva koraka suočavanja i prihvaćanja naš um postaje širi, postaje veći. Naša perspektiva i način na koji gledamo na probleme postaje veći, ta perspektiva postaje šira. Kadri smo sagledati puno širu sliku od one koju vidimo kad smo motivirani vlastitim uskim interesima. Ima jedna priča iz Buddhinog života koja dobro opisuje ovaj treći korak. Dolazi iz Brahmajala sutte iz palijskog kanona. Priča je to o hvali i prijekoru, tj. kako se ophoditi sa situacijama hvale i prijekora. Ovdje smo uglavnom govorili o ophođenju s teškim, bolnim i neugodnim situacijama, makar i one ugodne situacije također iziskuju posebno ophođenje. I na njih možemo primijeniti ova četiri koraka. Ali da vidimo što nam priča kaže. To je priča o dvojici asketa, oni nisu bili Buddhini učenici niti njegovi sljedbenici, pripadali su jednom drugom asketskom redu. Priča kazuje da su jedne noći kada se Buddha sa svojim redovnicima koji su ga pratili smjestio u šumarku gdje su odlučili prenoćiti, ta dvojica bila negdje u njihovoj neposrednoj blizini i vrlo su se glasno prepirali. Ta prepirka je potrajala do dugo u noć i svi redovnici su čuli o čemu se ta dvojica asketa prepiru. A oni su se prepirali upravo oko Buddhe, njegovog učenja i njegovih učenika. Supija, koji je bio učitelj ovom drugom, bio izuzetno kritičan i dosta je ružno govorio o Buddhi i o njegovom učenju i o Sanghi, zajednici, dočim ih je ovaj drugi, Brahmadhata, branio.  Ujutro je, nakon što su svi redovnici koji su bili s Buddhom ustali, započeo razgovor među njima o tome što su sinoć čuli. Iz tog razgovora, koji je Buddha načuo, on je shvatio da su njihova mišljenja podijeljena po pitanju onoga što se tu noć događalo i da njihove reakcije na to što se događalo nisu bile baš onakve kakve bi trebale biti. Pristupio im je, ali se  nije se bavio onim što je konkretno rečeno tu noć, što su ta dvojica asketa izgovorila, već se vrlo općenito osvrnuo na situaciju kad se netko susreće s prijekorom i hvalom, kada nas netko ili hvali ili nas kudi, kritizira. I onda je rekao redovnicima da kada se god susretnu s takvom situacijom kada netko govori protiv Buddhe, protiv Dharme, protiv učenja ili govori protiv Sanghe ili zajednice, da tada ne trebaju ili da ne bi trebali, u sebi osjetiti odbojnost, ljutnju ili prijezir, jer ako to budu osjetili to će biti na njihovu štetu. Umjesto toga, trebali bi dobro razmisliti da li je to što su čuli protiv Buddhe, protiv Dharme ili protiv Sanghe istina ili nije istina. Da li to stoji ili to ne stoji. Ako ne stoji, onda to jednostavno treba otpustit i zaboravit, a ako stoji, onda je to problem o kojem se može dalje raspravljati. Međutim, ono što je ovdje jako važno i što nam ovaj primjer zorno prikazuje jesu upravo ovi naši koraci o kojima mi ovdje pričamo. Prvo suočiti se, zatim prihvatiti to onakvim kako jest i u trećem koraku s mudrošću se ophoditi spram toga, što u stvari znači ne unositi sebe u to. Nije važno da li je to kritika ili pohvala, što god, vidjeti  što doista stoji, a što ne stoji, ostaviti svoje emocionalne reakcije po strani, vidjeti što je istina. Suosjećanje bi bilo da toj istini podučimo one koji eventualno nisu bili u pravu, ispravivši ih u onome u čemu griješe, ne svađajući se s njima, ne suprotstavljajući im se, nego ukoliko žele vidjeti, pokazujući im kako stvari doista stoje. Nastavak priče je povezan je s hvalom jednako tako. “Ako, redovnici, čujete“ kako je Buddha rekao, „ da netko hvali mene ili hvali Dharmu ili hvali Sanghu, onda nemojte odmah biti euforični i presretni oko toga što čujete o meni, mom učenju ili zajednici jer ako tako reagirate to će biti na vašu štetu. Umjesto toga pogledajte što je tu istina, a što nije, da li je to doista tako ili nije tako…“ Dakle, isto je načelo u oba slučaja. To znači mudro se ophoditi sa situacijom u kojoj vas netko kritizira ili napada ili kakva god to situacija da jest  silno je važno ostaviti sebe po strani, ne odgovoriti na onaj reaktivan, uvjetovan, nesvjestan, uobičajen način, nego vidjeti što je to doista, što je  to s čim se susrećemo i kako to onda pretvoriti u svoju i u korist ostalih koji su sudjeluju u toj istoj situaciji. To je ta stvarna promjena u načinu na koji mi odgovaramo na raznorazne izazove i koja u stvari mijenja nas, mijenja kvalitetu našeg života, mijenja našu karmu. 

Četvrti korak jest onaj o otpuštanju. Što to znači otpustiti u susretu s nekom teškom situacijom? Ako smo držeći se ova tri prethodna koraka uspjeli situaciju razriješiti, onda ne treba nadalje o tome razmišljati, ne treba biti ponosan i hvaliti sebe, veličajući sebe pri tom. Treba jednostavno ostaviti tu situaciju za sobom, ne baviti se više njom. S druge strane, ako nismo uspjeli razriješiti situaciju, onda otpustiti znači ne optuživati sebe zbog toga što je nismo uspjeli razriješiti. Ima situacija koje su naprosto onkraj naših moći, s kojima ne možemo izaći na kraj odmah i onako kako bi mi htjeli i besmisleno je u takvim situacijama optuživati se i jadikovati nad sobom, mučiti se nepotrebno. Ima jedna izreka u chanu koja kaže: „Ako imate problem i problem je rješiv, onda to nije problem. Ako imate problem i taj problem nije rješiv, onda opet nemate problem“. Da. Otpuštanje je jako važno jer tako ne ostavljamo tragove za sobom, ne ostavljamo repove za sobom. Znamo iz iskustva da se često vraćamo natrag i bavimo se problemima i situacijama koji su prošli i po pitanju kojih zapravo više ništa više ne možemo napraviti. Vraćamo im se, i dalje ih držimo na umu i održavamo ih tako na životu, što je iscrpljujuće, destruktivno i beskorisno. Kada smo neki problem razriješili treba se okrenuti onome što je ovdje i sada i živjeti u ovom sadašnjem trenutku. Čini se da je otpustiti problem lako u usporedbi s ovim prethodnim koracima, ali zapravo nije. Nije jer ako smo se puno nečim bavili, ako smo puno energije u nešto investirali, onda na određeni način prianjamo uz to i nije nam se lako od toga odvojiti, nije lako prestati o tome misliti. Taj proces ima i neku svoju inerciju i upravo poradi te inercije i velike količine energije koje smo u nešto uložili, čak i kad je problem doista riješen i iza nas, mi i dalje o tome razmišljamo. Najbolji primjer je za to situacija godišnjih odmora. Kada dođete na godišnji odmor i dalje razmišljate o problemima koji su ostali negdje iza vas, makar u tom času ništa ne možete napraviti po tom pitanju. Jasno vam je da je potpuno beskorisno o tome razmišljati, ali unatoč tome to i dalje činite. Važno je to prepoznati i otpustiti i ne baviti se s tim. 

Ovaj koncept, ovako sročen u ova četiri koraka je od izuzetne praktične vrijednosti. S druge strane u ta četiri koraka je satkano čitavo Buddhino učenje. Ali i ako ne znamo ništa o budizmu i ako možda ne prakticiramo meditaciju, ne slijedimo taj put, svejedno znanje o ova četiri koraka nam može biti vrlo korisno i možemo ih primjenjivati u raznoraznim životnim situacijama. Da li su ovi koraci uistinu korisni ili pak nisu, je nešto što svatko za sebe treba uvidjeti, a to se može jedino ukoliko ih probamo primjenjivati. Općenito govoreći, u svima nama postoji taj vrlo snažan obrazac da od neugodnih situacija bježimo, a da ka onim ugodnima hrlimo i to je način na koji mi perpetuiramo vlastitu karmu i čineći to ne mijenjamo doista kvalitetu svog života. U takvim uvjetima ne događa se doista unutarnji duhovni rast i preobrazba. Primjenom ovog koncepta mi zapravo mijenjamo takav odnos. Teške, neugodne, bolne životne situacije počinjemo cijeniti čak i više od onih koje su ugodne, povoljne, Počinjemo ih više cijeniti zato što shvaćamo da iz njih možemo puno više naučiti i o sebi i o životu nego iz onih drugih, premda i iz onih drugih se može puno naučiti i stoga bi ova četiri koraka trebalo primijeniti i na ugodne situacije također. To možda i nije posve jasno.. Zašto bi trebali uopće razmatrati bilo kakav naročiti odnos prema situacijama za koje nam se čini da nam idu na ruku, da su ugodne, da su povoljne? Zato što i u tim situacijama često radimo greške, kao i u ovim prvim. Dok u ovim prvim, ovim teškim i bolnim, smo skloni optuživati druge, kod ovih drugih koje su ugodne i povoljne, skloni smo sve zasluge pripisivati sebi. Ni jedno ni drugo nije način kojim razvijamo razumijevanje, razumijevanje o sebi i o životu. I jedno i drugo je posljedica uskog, skučenog, stiješnjenog, egocentričnog, sebičnog gledanja na život, a ova četiri koraka nam omogućuju da nadiđemo tu usku perspektivu, da otvorimo svoj um, sagledamo širu sliku i jednostavno djelujemo u skladu s onim što vidimo vidjevši tu širu sliku. 

Nadam se  da ćete zapamtiti ova četiri koraka, nadam da ćete ih primjenjivati u situacijama s kojima se budete sretali i da će to biti na korist vama i svim sudionicima u tim istim situacijama.